Ako ste se pitale gdje sam nestala proteklih mjesec dana, odgovor je – Brazil. Svoje oduševljenje ovom zemljom jednostavno sam morala podijeliti s vama u mini putopisu. Ovo “mini” uzmite s rezervom jer je teško sročiti tri prekrasna tjedna u nekoliko odlomaka teksta, no dat ću sve od sebe.

Avantura je započela 9. lipnja na zagrebačkom aerodromu. Dečko, prijatelj i ja, glava punih informacija prikupljenih s interneta u iščekivanju dugog i napornog leta. Moram priznati kako je ovo ujedno bio i moj prvi let avionom, pa vjerujem da sam bila najuzbuđenija od nas troje.

Nakon nekoliko sati Europe iz zraka (nebo je bilo gotovo bez oblaka) sletjeli smo u prvu postaju gdje nas je čekalo noćenje prije presjedanja na sljedeći let u Lisabonu.

Nismo imali mnogo vremena, no uspjeli smo prošetati centrom, pojesti ručak (Portugalci spremaju bakalar na mali milijun načina, pa ga svakako probajte ako se nađete tamo) i zasladiti se lokalnom slasticom pasteis de nata, lisnatim tijestom punjenim kremom od vanilije i posipanim cimetom – mljac!

I to na obali Atlantskog oceana uz zvukove lokalnog glazbenika i zalazak sunca – vrlo romantično. Ako zanemarite činjenicu da vam svakih pet minuta netko pokušava uvaliti drogu.

Nakon noćenja u hotelu čekalo nas je 10-ak sati prekooceanskog leta. Na kojem smo riješili sve križaljke, pogledali dvije polovice filma, malo odspavali, pročitali vodič kupljen u djutiću, pojeli dva obroka i užicali ekstra pivo od stjuardesa. Kada konačno sletite u Rio shvatite da dan još traje jer ste “uštedjeli” pet sati života i pitate se kako ćete, ovako polomljeni od ultrakratkih sjedala zrakoplova, preživjeti.

A onda vas taksist proveze kroz jedan od najprljavijih dijelova grada u “Brzi i žestoki” stilu, a put vam presjecaju mopedisti koji, kako ih taksisti ne bi pregazili, doslovce sjede na trubama. Blindirana stakla na automobilima, automatsko zaključavanje vrata i taksist bez taksimetra koji ne zna ni riječi engleskog ne ulijevaju baš nadu, pa se sada molite da na odredište stignete u komadu i s barem još kojim realom u novčaniku.

Kad nas je taksist za dvostruko previše novaca dovezao na destinaciju, bili smo oduševljeni. Stan kolege koji već neko vrijeme radi i živi u Brazilu bio je lociran u elitnoj četvrti Ipanema, pet minuta pješice do istoimene plaže i isto toliko taksijem do Copacabane.

Ulica u kojoj je stan smješten nema veze s dijelom grada kojim nas je taksist vozio – ovaj dio je mirniji, uredniji, prepun trgovina i turista. Na svakom uglu po jedan suco bar na kojem u bilo kojem trenu možete naručiti svježe cijeđeni sok od voća koje poželite ili pak čašu mljevenih açai bobica prepunih antioksidansa.

Na prozor stana smo odmah izvijesili zastavu, nakon čega je susjed Brazilac preko puta izvjesio i svoju

Za vrijeme prve šetnje shvatili smo da se ne ističemo previše među Brazilcima, koji nemaju tipično lice, već ćete na ulicama sresti ljude svih rasa i spolnih orijentacija. Zemlja je vrlo otvorena po tom pitanju i to me se jako dojmilo. Nešto dalje, na plaži, vidjet ćete i kako izgleda brazilska stražnjica, koja je u prosjeku puuuno šira nego što očekujete nakon fotki iz časopisa

Na plaži nema toplesa (čak se i novčano kažnjava), no zato ćete se u svojem, za naše pojmove malom bikiniju, i dalje osjećati kao čedna žena srednjih godina. Dečki su pak kao iz modnih časopisa, sa svakom pločicom na svojem mjestu i daskom za surfanje ispod miške.

Stanovnici Ria žive vrlo aktivno – posjećuju teretane, trče, šetaju uokolo u uskoj sportskoj odjeći fluorescentnih boja, a na plaži igraju nogometnu verziju picigina, odbojku, hodaju po užetima razapetim između dvije palme…

Što je i za očekivati, kada pogledate prosječan obrok, a koji je u Brazilu većinom steak (probala sam tamo najbolje steakove ikad!), no uz njih ćete dobiti pržene krumpiriće, rižu i farofa, što su krušne mrvice s malo masnoće i sitnim komadićima svega i svačeg, od voća do slanine. Variva, juhe i povrće – nula bodova. Što za osobe koje se pokušavaju hraniti po paleo principu poput mene znači: meso, sokovi i voćne salate. I pokoja slastica

Nekoliko dana prije tekme u Sao Paulu iskoristili smo za šetnju gradom, lokalnom tržnicom i razgledavanje nekoliko lokalnih građevina, poput katedrale u obliku piramide vrlo zanimljive unutrašnjosti.

Ovaj dio grada nešto je opasniji, pa smo imali i prvu lekciju iz pokušaja krađe mobitela. Naime, Brazil je dosta opasna zemlja, pa nije preporučljivo ponašati se kao turist – skupocjena tehnika, nakit i slično ne dolaze u obzir, pošto biste vrlo lako mogli postati žrtva pljačke, a ni korištenje oružja im nije strano. Posebno su opasni predjeli favela, brda prepunih bespravno građenih kućica bez infrastrukture gdje ljudi žive na rubu egzistencije pa pribjegavaju kriminalu (droga, trgovina organima). Iako ulice Ria čuva nekoliko vrsta do zuba naoružane policije, oprez je i više nego preporučljiv.

Najnesigurnijim dijelom grada (ako izostavimo favele) prošetali smo u potrazi za mjestom na kojem smo trebali podići karte za tekmu.

Treći dan boravka u Riu u rane jutarnje sate krenuli smo automobilom prema Sao Paulu. Iznenadilo nas je to što je noću sasvim normalno prolaziti kroz crveno na semaforu kako vas netko ne bi dočekao dok stojite, opljačkao vas i ukrao vam auto, dok se inače i najmanji prekršaj u prometu skupo plaća. Tako na cesti imate jasno označena mjesta na kojima kamere prate vašu brzinu, a ako je prekoračite slijedi kazna. Isto tako, automobili u garaži parkiraju se naslagani u nekoliko stupaca i redova uz obvezno ostavljanje u leru kako bi susjed mogao izgurati vaš auto van i izvući svoj kada poželi izaći Na cijelom putu do Sao Paula, grada od oko 11 milijuna stanovnika neopisivih proporcija, pratio nas je tropski krajolik i krda krava okruženih mravinjacima zavidnih dimenzija.

Sao Paulo je mnogo drugačiji od Ria – manje je čist, na ulicama vlada još veći kaos, a noćni život se svodi na višesatno čekanje u redovima ispred samba kluba ili pak ispijanja caipirinha na ulici s desecima tisuća ostalih ljudi. Caipirinha je tradicionalan koktel spremljen od cachaça žestice dobivene iz šećerne trske, leda, šećera i nekoliko kriški limete ili nekog drugog voća. Kad shvatite da praktički pijete rashlađenu žesticu, postane vam jasno zašto je dovoljan samo jedan da vam poremeti percepciju

Odlazak na tekmu otvorenja (Brazil-Hrvatska) bio je jedan od najzanimljivijih doživljaja. Osjećali smo se kao zvijezde Kako smo u metrou bili jedini u kockicama, nismo mogli doći na red za karte od silnih zahtjeva za fotkanje s nama, intervjua TV postaja, fotkanja novinara… Brazilci su jako društveni i pozitivni pa ih je zanimalo sve o nama i Hrvatskoj.

Kada smo konačno stigli do stadiona, Hrvata je bilo nešto više, a sreli smo i Knjaza.

Atmosfera za vrijeme tekme je bila fenomenalna! Super je osjećaj kada desetak tisuća kilometara od kuće stojite među šačicom sunarodnjaka i navijate iz sveg glasa (dan kasnije smo svi bili promukli).

Oko desete minute na naše mobitele počelo je stizati brdo poruka – snimile su nas kamere pa smo u dvije scene bili na svim televizijskim postajama što su, naravno, uočili naši prijatelji i obitelji.

A kad je pao prvi gol euforija je bila samo takva! Nakon tekme i dalje smo bili zvijezde, Brazilci su nas pozdravljali cijelim putem do hotela, uključujući i restoran u kojem smo bilo okruženi žutim dresovima. Ma doživljaj za pamćenje!

Sljedeći dan prošetali smo Sao Paulom, probali prefine churrose s meksičkog štanda (slatko tijesto pečeno u ulju, umočeno u cimet i šećer te punjeno kremom) i posjetili fan zonu te pogledali još pokoju tekmu u juice baru. Popodne smo se automobilom uputili natrag, a kako je bio petak, osjetili smo sve čari prometa Sao Paula, pa su nam samo za izlazak iz grada bila potrebna dva sata, nakon čega nas je čekao dug i zavojit put prema Ilha Grande.

Nastavno na priču o prometu, na ovim silnim zavojima pretekao nas je – autobus! Ovo vam govori sve o kaotičnosti prometa u Brazilu. Kako smo zakasnili na zadnji brodić prema otoku, prenoćili smo u mini hostelu i probudili se da stignemo na prvi jutarnji.

Ilha Grande je predivan otok, bez motornih vozila, s plažama prekrivenim pijeskom sitnim poput šećera.

Zanimljivo je što smo i ovdje sreli stanovnika koji je nekoliko godina proveo u Dubrovniku pa smo s njime malo popričali na hrvatskom Kako bismo stigli do najljepših plaža, sat vremena smo se u japankama penjali kroz prašumu, a zatim uživali u caipirinhama do zalaska sunca (koje zalazi oko 17 sati pošto je u Brazilu trenutno zima, no temperature se noću ne spuštaju ispod 20, a danju su oko 30 stupnjeva).

Sljedeći dan morali smo se vratiti u Rio gdje nas je čekala utakmica BiH-Argentina na ogromnoj Maracani. Dolazak na stadion obilježilo je peckanje očiju pošto je policija upravo “raščistila” prosvjednike suzavcem. Utakmica je bila zanimljiva, doduše ne kao ona otvorenja, a i kasnije je situacija vani djelovala nešto nesigurnije nego u Sao Paulu. No, posjetiti Maracanu bilo je jedinstveno iskustvo.

Planirali smo isto tako posjetiti Iguazu slapove na granici s Argentinom te samu Argentinu, no cijene zrakoplovnih karata popele su se na oko 500€ pa smo odustali od te ideje. Posjetili smo tako brdo Corcovado na kojem se nalazi poznati kip Isusa Krista kojeg inače vidite iz gotovo svakog dijela grada, osim kada se popnete do njegovog postolja nakon sat i pol čekanja u redu i dočeka vas magla.

Ovdje smo ostali malo razočarani…

No zato nas je oduševio pogled sa Pao de Açucar (Šećernog brda) na koji smo se žičarom popeli iz drugog pokušaja – prvi puta bismo trebali čekati u redu (surprise, surprise!) od 300-njak metara, no ako ustanete dovoljno rano čekanja gotovo da i nema.

Na vrhu vas čeka predivan pogled i malen dio brazilske flore i faune.

Ostatak vremena proveli smo većinom na plaži prepunoj ljudi i prodavača koji će vam pokušati uvaliti sve od nakita, marama, kupaćih kostima do najraznovrsnije hrane te gledajući utakmice i lunjajući gradom. Poseban doživljaj je bila naša pobjeda nad Kamerunom zbog koje smo pokisli do kože u fan zoni na Copacabani.

S utakmicom protiv Meksika nismo imali toliko sreće jer se u isto vrijeme prenosila ona Brazila i Kameruna, pa smo nekako uspjeli pronaći meksički restoran, pogledati tekmu s hrpom Meksikanaca i dobiti po čašu piva u kosu za svaki gol u našoj mreži.

Neke, manje zanimljive utakmice odgledali smo i kod kuće.

Posjetili smo još i Escadaria Selaron, poznate stepenice sa šarenim pločicama na kojima su spot snimili Snoop Dogg i Pharell Williams.

Ovaj članak bi se zaista mogao jaaako odužiti jer se o Brazilu može pričati još puno, puno, no ovdje ću stati. Sve ostalo su lijepa sjećanja koja će me pratiti do kraja života.

Pitali su nas bismo li opet posjetili Brazil. Odgovor je – svakako! Sljedeći puta bismo se voljeli uputiti put Amazone i posjetiti Braziliju.

A do tada, vraćam se svakodnevnom životu koji nakon ovog putovanja ima nešto drugačiju, pozitivniju perspektivu. I krpanju minusa na računu